Dalila
22-08-06, 23:50
Najveci grad krajnjeg sjevera Crne Gore su Pljevlja. Grad datira jos iz vremena rimskog prisustva na ovim prostorima. I u kulturoloskom i u arhitektonskom smislu Pljevlja predstavljaju spoj hriscanskog i islamskog duha i dokaz zivotne tolerancije razlicitih konfesija.
Po velicini je treca opština u Crnoj Gori, poslije Podgorice i Nikšica, površine oko 1346 km2 (skoro 10% Crne Gore). Prostor omedjen visokim planinama i naseljen sa oko 40.000 stanovnika, izduženog je oblika u pravcu sjevcerozapada, dužine oko 60 i širine oko 25 km (vazdušne linije).
Najviša tacka opštine je Dernecište na Ljubišnji 2238 m a najniža u kanjonu Tare, ispod Sokoline oko 520m.
Smatra se da je prvo naselje na mjestu današnjih Pljevalja nastalo u vrijeme Ilira, tacnije njihovog plemena Pirusta u III-II vijeku prije naše ere. Rimljani koji su tadašnja Pljevlja oteli Ilirima došli su u ove krajeve oko I vijeka naše ere. Postoje mišljenja da je vec tada na ovom prostoru nastao veci grad koji je pripadao provinciji Dalmaciji. Dosadašnja arheološka ispitivanja na lokaciji sela Komini, 3 km zapadno od Pljevalja potvrdila su da je na ovom podrucju postojao grad sa svim potrebnim gradskim sadržajima. Poznato je i prvo slovo imena grada pa je tako lokalitet nazvan Municipium «S».
Dolazak Slovena nije precizno datiran, najvjerovatnije se radi o VI-VII vijeku. Naselje koje su Sloveni podigli na ruševinama rimskog grada nazvano je Breznica po rijeci Breznici koja protice cijelom dužinom pljevaljske kotline. Breznica – ime naselja, a i ime stare srpske Župe, zadržalo se sve do tridesetih godina XV vijeka kada se u dokumentima prvi put pominju Pljevlja. Po svemu sudeci Pljevlja su bila znacajan trgovacki grad na raskrsnici puteva iz Dubrovnika, Kotora i Bosne za Carigrad.
Legenda kaže da su Pljevlja dobila ime po ljevi koju je vjetar raznosio po gradu sa bogatih manastirskih imanja na kojima se razvijalo žito. Bogatstvu grada je pored trgovine i karavanskog puta za Carigrad, znacajno doprinosilo i rudarstvo. U rudniku «Šuplja Stijena» olovo i cink su vadili još Sasi. Pljevljaci su, prvo preko Dubrovnika a kasnije i sami, u Italiju, u znatnim kolicinama izvozili kože, vosak, olovo, živu...
Turskim osvajanjem Pljevlja u XVI vijeku ponovo mijenjaju ime u Raslidža (Taslidže), što na truskom znaci – kamena banja. I za vrijeme Turaka, Pljevlja ostaju znacajno gradsko naselje i poznat trgovacki centar. Od 1580. do 1833. godine su sjedište hercegovackog sandžak-bega, a u XVII vijeku jedno vrijeme i sjedište hercegovackog vezira. Smatrana su poslije Mostara najvecim gradom u Hercegovini. Po pisanju Evdije Celebije, Pljevlja su potpuno izgorjela 1682. u velikom požaru, a 1818. godine u eksploziji barutane izgorjela je cijela caršija i stradao veliki broj stanovnika.
Austrougarska vojska 1879.godine došla u Pljevlja i formirala vojni garnizon. U pljevljima je tokom sledecih tridesetak godina egzistirala austrougarska vojna i turska civilna vlast.
Austro-Ugarska je napustila Pljevlja 1908.godine, a Crna Gora i Srbija su i oslobodile od Turaka 27.oktobra 1912.godine, poslije skoro 450 godina.
Po velicini je treca opština u Crnoj Gori, poslije Podgorice i Nikšica, površine oko 1346 km2 (skoro 10% Crne Gore). Prostor omedjen visokim planinama i naseljen sa oko 40.000 stanovnika, izduženog je oblika u pravcu sjevcerozapada, dužine oko 60 i širine oko 25 km (vazdušne linije).
Najviša tacka opštine je Dernecište na Ljubišnji 2238 m a najniža u kanjonu Tare, ispod Sokoline oko 520m.
Smatra se da je prvo naselje na mjestu današnjih Pljevalja nastalo u vrijeme Ilira, tacnije njihovog plemena Pirusta u III-II vijeku prije naše ere. Rimljani koji su tadašnja Pljevlja oteli Ilirima došli su u ove krajeve oko I vijeka naše ere. Postoje mišljenja da je vec tada na ovom prostoru nastao veci grad koji je pripadao provinciji Dalmaciji. Dosadašnja arheološka ispitivanja na lokaciji sela Komini, 3 km zapadno od Pljevalja potvrdila su da je na ovom podrucju postojao grad sa svim potrebnim gradskim sadržajima. Poznato je i prvo slovo imena grada pa je tako lokalitet nazvan Municipium «S».
Dolazak Slovena nije precizno datiran, najvjerovatnije se radi o VI-VII vijeku. Naselje koje su Sloveni podigli na ruševinama rimskog grada nazvano je Breznica po rijeci Breznici koja protice cijelom dužinom pljevaljske kotline. Breznica – ime naselja, a i ime stare srpske Župe, zadržalo se sve do tridesetih godina XV vijeka kada se u dokumentima prvi put pominju Pljevlja. Po svemu sudeci Pljevlja su bila znacajan trgovacki grad na raskrsnici puteva iz Dubrovnika, Kotora i Bosne za Carigrad.
Legenda kaže da su Pljevlja dobila ime po ljevi koju je vjetar raznosio po gradu sa bogatih manastirskih imanja na kojima se razvijalo žito. Bogatstvu grada je pored trgovine i karavanskog puta za Carigrad, znacajno doprinosilo i rudarstvo. U rudniku «Šuplja Stijena» olovo i cink su vadili još Sasi. Pljevljaci su, prvo preko Dubrovnika a kasnije i sami, u Italiju, u znatnim kolicinama izvozili kože, vosak, olovo, živu...
Turskim osvajanjem Pljevlja u XVI vijeku ponovo mijenjaju ime u Raslidža (Taslidže), što na truskom znaci – kamena banja. I za vrijeme Turaka, Pljevlja ostaju znacajno gradsko naselje i poznat trgovacki centar. Od 1580. do 1833. godine su sjedište hercegovackog sandžak-bega, a u XVII vijeku jedno vrijeme i sjedište hercegovackog vezira. Smatrana su poslije Mostara najvecim gradom u Hercegovini. Po pisanju Evdije Celebije, Pljevlja su potpuno izgorjela 1682. u velikom požaru, a 1818. godine u eksploziji barutane izgorjela je cijela caršija i stradao veliki broj stanovnika.
Austrougarska vojska 1879.godine došla u Pljevlja i formirala vojni garnizon. U pljevljima je tokom sledecih tridesetak godina egzistirala austrougarska vojna i turska civilna vlast.
Austro-Ugarska je napustila Pljevlja 1908.godine, a Crna Gora i Srbija su i oslobodile od Turaka 27.oktobra 1912.godine, poslije skoro 450 godina.