O Pjesniku Rah. Fadil Osmanović1954-1994

[devrimci bosnak]

O Pjesniku

Rah. Fadil Osmanović
1954-1994
Pjesnik Fadil Osmanović rođen je u selu Kalica, u Gornjem Bihoru, dvadesetak km. od Berana, 18. maja 1954. godine. Njegov otac – Mula Jaho Osmanović bio je ugledni bihorski imam i alim, a majka Zula (rođena u selu Bistrica kod Bijelog Polja) bila je plemenita i požrtvovana Majka – lik epskolirskog karaktera, uvijek spremna da svojoj djeci pruži i znanje i najviše etičke vrijednosti, hrabrost i čovječnost, koje je i sama posjedovala. Zato će i pjesnik Fadil intuitivno poetski reći: ''Postadoh ti pjesnik, Majko''. Umnost i pamćenje (mnemom) pjesnik je naslijedio od oba roditelja, očevu učenost i majčin sentiment, bihorsku vedrinu i nostalgiju prema zavičaju, najuzvišenije principe života – biti i ostati čovjek.

Osnovno školsko obrazovanje pjesnik je sticao u svom selu Kalici i u susjednom selu Trpezi. Poslije osmogodišnjeg obrazovanja, školovanje je nastavio u Učiteljskoj školi u Prištini, gdje je diplomirao sa najvišim uspjehom. Kao mladi učitelj došao je u Trpezi, da radi u školi u kojoj je i sam ranije sticao prva znanja o knjigama i životu, a zatim je nastavio u selu Kalici – da uči svoje najmlađe zavičajce pisanju slova i čarima čitanja. Ovdje je ostao do svoje smrti 17. maja 1994. godine, koju su isprovocirali njegovi progonitelji. Dženaza je obavljena tačno na pjesnikov četrdeseti rođendan, u rodnom mjestu Kalici, u blizini mezara roditelja.

Fadil je bio oženjen Sevinom Huremović, iz sela Trpezi. Ostavio je troje djece (Senidu, Alaudina i Alisa) koja sada žive u Luksemburgu sa majkom svojom .

Fadil je u Gornjem Bihoru bio aktivan član Stranke demokratske akcije, shvatajući višestranačko djelovanje kao demokratsko pravo i kulturu društvenih kretanja u savremenoj Evropi. On nije napustio svoj narod ni kao čovjek od političkog renomea ni kao učitelj. Ostajao je sa Bošnjacima zajedno u vrijeme najveće torture i terora u Sandžaku i rata u Bosni i Hercegovini. Zato je doživljavao najveće provokacije i psihofizičke pritiske od ondašnje policije i pročetničkih vlasti beranskog regiona. Vrhunac tortura i terora dostignut je nekoliko dana pred pjesnikovu smrt. On je, sa još nekoliko zavičajaca Bošnjaka, bio ucjenjivan i fizički zlostavljan. Od njih je traženo da predaju velike količine oružja, koje je navodno ''podijeljeno Bošnjacima'', kako mu je insinuirao tadašnji inspektor SUP-a u Beranama – koji je bio poznat po akcijama terora nad Bošnjacima. On je optuženom Fadilu govorio: ''Mi se ne pitamo ukoliko kod tvoje kuće dođu neke policijsko-vojne snage sa strane da od tebe traže ovo što ja sad tražim da ti neće i porodicu maltretirati, kao što su to radili prilikom hapšenja tvog partijskog kolege Isada Skenderovića, a ti to najbolje znaš šta se desilo''. Fadil je bio postojan i hrabar, nijednog svojeg nevinog Bihorca nije uplitao u ove režimske zamke i podvale, pa je, nakon zločinačkih tortura odlučio da časno ode u smrt i za sobom ostavi tragove ponosa i mučeničkog otpora četničkoj ideologiji i zločinima.

Fadil je ostao cijenjen i cijelom Bihoru kao narodni učitelj, kao čovjek, kao pjesnik života – čije su pjesničke teme pravda, istina, merhamet, sloboda i mir, međuljudska koegzistencija i humanizam.

Hadži Izet Osmanović

[devrimci bosnak]

Riječ Recenzenta

Tragedija pjesnika
U historiji književnog stvaralaštva je poznato da se i sa jednom knjigom poezije može postati glasovit pjesnik. Naravno, uslov je bio da je ta poezija dobra, da je odraz života i čovječnosti – onih osnovnih poetskih determinanata poetike i rizika poetske kreacije. Čini se da poezija nastaje iznenada, da često protrči preko književnog neba kao plamteća zvijezda, pa u svojem žaru i bljesku svijetla sagori, a u njoj i pjesnik.

Takva je bila sudbina i pjesnika Fadila Osmanovića, ali i još nekih sandžačkih pjesnika čiji se krhki život slomio u momentu kada su najviše željeli i mogli da stvaraju, kada su već bili savladali poetske vještine i stvorili svoj stilski manir i svoju originalnu poetiku (na primjer: Muhamed Abdagić, Ismet Rašidov Ćeranić, Ilijas Dobardžić, Ahmet Pupović, Rifat Burdžović). Dovoljna je, za našu sandžačku književnost, i samo jedna poetska determinanta pa da neka knjiga poezije, ili samo jedna pjesma, postanu istorijska odrednica bošnjačkog kulturnog identiteta.

Knjiga poezije Fadila Osmanovića, njegova prva i jedina poetska pripovijest, objavljuje se posthumno, zahvaljujući pjesnikovom bliskom rođaku hadži Izetu Osmanoviću, koji je, više godina poslije pjesnikove smrti, brinuo o ostatku jednog većeg rukopisa. Prema Izetovom kazivanju, veći dio ove poetske materije stradao je u vrijeme četničkih tortura nad Bošnjacima u Sandžaku u posljednoj deceniji XX vijeka, kada su u beranskoj opštini pjesnik i mnogi Bihorci bili politički progonjeni, hapšeni, zlostavljani, pa i na mučki način likvidirani. Pjesnik Fadil Osmanović nije preživio ove torture. Njegova porodica, plašeći se daljih četničkih progona, zakopala je negdje u blizini kuće sve pjesnikove rukopise, gdje su, od vlage, uništene i mnoge pjesme, kao i dokumenta od osobitog značaja i za njihovog autora i za Bošnjake Bihora. Ono što se moglo spasti i iščitavati, čuvao je hadži Izet Osmanović, vrlo brižljivo sistematizovao poetski korpus – prema genezi i tematici ovih lirskih zapisa i priredio za štampu. Njegova je velika zasluga što i ovaj dio rukopisa nije izgubljen i pao u zaborav. Da se je to desilo, nestala bi ne samo jedna skromna književna panorama iz bošnjačke kulturno-historijske baštine već i osobito značajna pisana dokumentacija o Bošnjacima Bihora, o četničkim zločinima tokom zadnjih ratova, kao i o tragičnoj smrti pjesnika.

Iza pjesnika Fadila Osmanovića ostale su njegove pjesme – njegov lirski dnevnik ispisivan tokom đačkog života i kasnije u zavičaju, gdje je bio učitelj, pa sve do misteriozne (nasilne) smrti.

Knjiga poezije Fadila Osmanovića pojavljuje se i kao književno djelo i kao svjedočanstvo dokumentarne osmišljenosti i kreacije, kao čovjekov govor o vremenu i događajima, inspirisan subjektivnim doživljajima pjesnika mladalačkog elana i poleta, kao i političko-ratnim zbivanjima u neposrednom pjesnikovom okruženju i u Bosni i Hercegovini. Pjesnikove inspiracije su odraz svakodnevne stvarnosti transformisane u liriku klasične fonacije i klasične strukture i učenosti, ispisivane jezičko-stilskim semantemama narodne usmene poetike i govorne tempere. Pjesnikova lirska recepcija dolazila je kao diskurs ličnih doživljaja, kao autografija i deskripcija spleta okolnosti u kojima se nalazio jedan mladi čovjek bujne mašte, snažnog elana i temperamenta – čovjek koji je romantičarski gledao u budućnost i želio ''nove zore'' i ''nove dane'' za sve ljude na svijetu. Posmatrana sa ovog aspekta, Osmanovićeva poezija je višeznačno humanistička, čovječna i iskrena. To je njen osnovni kod, pa izvjesne (i moguće) početničke margine ne umanjuju njenu generalnu poetiku niti njeno mjesto u integralnom sandžačko-bošnjačkom književnom korpusu.

Sa gledišta teorijske analize, pjesme ove knjige mogu se svrstati u dvije tematsko-motivske poetske grupe. U prvoj su, načelno, prezentirane pjesnikove lirske mladalačke ispovijesti i stihovane pričice iz đačkog doba – ispripovijedane romantičarskim manirom i stilogenošću sevdalinke. To su momačke pjesme, često spomenarnice, najčešće lire orfejske intonacije, pjesme ljubavnih radosti i elegičnog sentimenta – pjesnikov lirski romansero, labudov uzlet do vrelog sunca.

Pjesme ovog poetskog kruga kazivane su jednostavnom lirskom retorikom, romantičarskom sintaksičko-poetskom strukturom, konkretnim govornim stilskim sredstvima – bez usiljene metaforičnosti i figurativnih stilema, dakle onako kako se iskazuje ljubav ''u četiri oka''. Ima u ovim pjesmama i trubadurskog romantizma i obraćanja ''gospi'' po petrarkističkom maniru. Opšta determinanta ove poetike je pjesnikova apoteoza života i ljepote – do posljednje kapi i zadnjeg otkucaja srca.

Drugi krug Osmanovićeve poetike predstavlja njegovu patriotsko-emotivnu fazu stvaranja. Može se reći da je to njegovo ''zrelo doba'', njegovo saznanje o političko-društvenim pomjeranjima u bivšoj zajedničkoj državi, o nacionalističkom ludilu naroda koji sebe naziva nebeskim, koji ubijanje slovi viteštvom i čojstvom, koji svoj kanibalizam klikuje pokličom ''Ko će drugi, ja ću prvi – da pijemo turske krvi'', koji drvo imenuje bogom, čija je nacionalna biblija knjiga genocidne poruke...

Drugim krugom svoje poetike Fadil Osmanović je izražavao otpor prema ratu i zločinima nad Bošnjacima. Pjesničkim perom branio je Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, pravdu i istinu, bošnjačku zemlju.

Njegov patriotizam je jasan, nepokolebljiv, dolazi iz dubina duše i srca; epski govor mu je konkretan – upućen onim bradilima koja su u svakom ratu vršljala i zmijovala po bošnjačkim zemljama sa čuturama i kamama, blagosloveći krv kao vino uoči svakog pokolja. Tu čudnu vjeru i nauku prepoznavao je pjesnik Osmanović i suprotstavljao im se stihovima razumljivog jezika i poetske semiotike. A oni tamo, preko brda, nijesu htjeli da ga razumiju – bili su slijepi, bili su ostrvljeni, bili su horda koja se ''šunjala od grma do grma'' sa obramnicom o ramenu da bi ugrabila neki plijen a poslije to opjevali uz gusle.

Za ovaj, drugi, krug indikativna je Osmanovićeva pjesma ''Voljenoj Drini''. U njoj su poetski predmet i ''modra Rijeka'' – bosanskohercegovačka zem-zem-voda, bošnjačka Drina – kolijevka i mezaristan; i Foča, i Višegrad, i Zvornik, i Srebrenica – bošnjačka stradališta iz čijeg je pepela svakih deset godina ponovo uzlijetala ona ptica Feniks. I život je cvjetao, i Božja Knjiga se učila. Allah je Veliki.

Ovu pjesmu treba čitati, učiti napamet – kao dovu, jer ona i jeste dova, da se izuči onima na Ahiretu i da podsjeća sve nas – da volimo Drinu onako kako su je voljeli šehiti čije kosti miruju u njenim dubinama. ''Bosanac te svaki voli'' – obraća se pjesnik Drini. On ne gubi nadu u pobjedu Bošnjaka, on je optimista i vjeruje u pobjedu Dobra nad zlim bradilima. On hrabri Drinu – da istraje: ''Nemoj, Drino, da tuguješ, / / Istoriju zapisuješ, / / Učiće se Tvoja slova / / Kad država bude nova''. I dalje: ''Hrabro samo, Rijeko mila, / / Kroz teže si prolazila. / / Tvoj tok, Drino, sve nas vodi / / Prema sreći i slobodi''. Ovako, kako je rečeno, jednostavnim poetskim govorom – rečeno je glasom srca i iskrenog patriotizma. Pjesnik nije volio da uljepšava ono što je lijepo i što je Božje djelo. Zato je njegova poetika narodni govor, u njemu je narodna duša – u njemu je jasnoća bosanskog lijepog jezika, gdje iz svake lekseme i stihoreme zrači islamski humanizam – merhamet za ljude koji pate i stradaju. Pjesnikova se Drina ''Rumeni (...) kao ruže'' – od bošnjačke prolivene krvi, i od ljepote dženetske i ovozemaljske. Pjesnik, iz poštovanja, leksemu Rijeka piše velikim slovom, kao i sintagmu Tvoja slova. Drina je simbol svih Bošnjaka – simbol Bošnjaštva i postojanosti. ''Bila si im kao mati'' – veli pjesnik Fadil Osmanović. U ovom patriotskom sentimentu je i ''Pjesma o Safetu'' kojem ''Krvnici kleti (...) život uzeše / / Pred kućnim pragom''. Bio je jedinac Majci, jedini brat Sestri – Sestrino sunce. U epilogu pjesme krik Majke nadvisio je sve bosanske planine i njena epska kletva, slična kletvama u antičkim tragedijama, upućena zločincu: ''Zašto si mene u tugu savio? / / Suzom se mojom, krvniče, davio!'' Ova epsko-lirska, poemična, pjesma posvećena je rahm. Safetu Osmanoviću koji je poginuo u Sarajevu hrabro braneći ovu bošnjačku evropsku Meku od srbo-crnogorskih fašista i bradila.

Pjesma ''O ratu'' je antonim miru i slobodi. U njoj je osuđen agresor i njegov vožd. Zbog ovakvih ideja, pjesnik je progonjen i zločinačkim torturama likvidiran – da se njegov glas ne čuje. Ipak, zločinci nisu uspjeli da unište tragove zločina – pjesnik je govorio sve do zadnjeg daha. Ostala je njegova knjiga diteramba i elegija na ponos Bošnjacima, hrabrim Bihorcima. Vođe rata su osuđene od cijelog čovječanstva – jedan je u Hadu, drugi je u Hagu, a preostali se ''viteški'' (čitaj: kukavički) kriju po balkanskim mišjim rupama i ćumezima. Osuda rata i zločini tema su i pjesme ''Na Balkanu'', a u pjesmi ''Sloboda'' emotivna motivistika predmet je opšteljudskih stremljenja ka slobodi kao prirodnom pravu svakog čovjeka – datom od Boga. Pjesnikov slobodarski duh vinuo se u ovoj pjesmi visoko – do najviših humanističkih visina. ''Za slobodu / / treba se boriti'' – veli pjesnik. I on se, zaista, predano borio do kraja života – šehitski. Neka mu je rahmet za srčanost i hrabrost.

Motivi i teme u pjesničkom korpusu Fadila Osmanovića su višekomponentni i višeznačni. On pjeva o svojoj ranoj mladosti, pjeva o porodici – s najvećim poštovanjem i pijetetom, pjeva o starom i bolesnom ocu – bez kojeg je ostati mogao rano. Lik očev (u pjesmi ''Otac'') je veličanstven – veliko slikarsko platno čovječje egzistencije i roditeljske energije. Paralelno sa ovim likom, uzdiže se i gorostasna figura Majke (pjesma ''Majkina suza''), njena ljubav i žrtvovanje. ''U svom oku / / Suza više nema'' – zabilježio je pjesnik Fadil. Izlila ih je u brigama sa djecom. I ona je ''Majka Hrabrost''. Gorostasan je i njen lik u pjesmi ''Majka''. Kosa joj je bijela, lice izborano. Ona je kao mitska figura Majke – simbol svakog Dobra. Ona nosi u sebi ono što posjeduje svaka Majka Bihora – plemenitost, žrtvovanje, ''dukate na jeziku'' – lijepi bošnjački glosarij.

Pjesnik Fadil Osmanović pjeva i o Mostarskom starom mostu i Mostaru (pjesma ''O Mostaru'') kao simbolu postojanosti, čovječnosti i kulturnom spoju Istoka i Zapada. Pjeva o ljepotama Mostara, zatim o prirodnim ljepotama Bihora i svojeg užeg zavičaja. Pjesma ''Izvor'' je indikativna za njegov (pjesnikov) život. Ona je apoteoza i simbolika ljudskog života, njegova determinanta i metaforika – proticanje rađanja i umiranja, izvor i uvor.

Neka je rahmet pjesniku Fadilu Osmanoviću – preselio je tragićno na Ahiret, a Bošnjacima je ostala njegova pjesma, da pjevaju slobodi – kako je on želio. Naslućivao je nove bošnjačke zore. Napisao je i pjesmu ''Zore nove'', da je pjevaju i uče oni mali bihorski ptići – bošnjački đaci u školama, njegovi đaci. ''Naziru se zore nove'' – kaže pjesnik, nagovijestio je ''jutra nova'', za Bošnjake, i za sve druge narode, da žive u slobodi i miru.